Otkad sam u mirovini, subotom obilazim buvljake. Ne tražim ništa određeno, samo šetam i gledam. Prije godinu dana zapelo mi je oko za jednim komadom s drvenim okvirom i tako je počela navika koja se pretvorila u zbirku. Sada u hodniku imam sedam komada i sva ogledala kupila sam za manje od 200 Eur ukupno.
Prvo je bilo najskuplje, 60 Eur, s okvirom iz tridesetih godina. Prodavač je rekao da je iz kuće koja se praznila u Zaprešiću. Staklo je bilo mutno po rubovima, što se kod starih komada zove patina. Meni se to sviđa jer takva ogledala imaju karakter koji novi proizvodi jednostavno nemaju.
Suprug je isprva bio protiv. Rekao je da skupljam tuđe smeće i da ćemo imati pun stan stvari koje nam ne trebaju. Promijenio je mišljenje kad je vidio hodnik nakon što sam objesila sva ogledala u grupi, jedno pored drugoga, različitih veličina i okvira.
Popravljala sam ih sama. Okvire sam brusila, lakirala i gdje je trebalo pozlatila posebnom bojom iz trgovine s bojama. Jedno je imalo razbijen kut pa sam dala rezati novo staklo za 25 Eur. Restaurirana ogledala izgledaju sada bolje nego kad sam ih kupila.
Najveći dobitak nije estetski. Naš hodnik nema prozor i uvijek je bio mračan. Sada svjetlo iz dnevne sobe odbija se i prostor djeluje dvostruko svjetliji. Ogledala rade posao koji nijedna lampa nije uspjela odraditi u dvadeset godina koliko živimo ovdje.
Kći mi je rekla da je to sada u modi i da ljudi za takvo uređenje plaćaju dizajnerima. Nisam znala da postoji trend, radila sam po osjećaju. Pokazala mi je objave na internetu gdje ljudi rade isto sa skupim novim komadima koji imitiraju stara ogledala.
Nastavljam skupljati. Imam još dva u podrumu koja čekaju obnovu. Kad ih završim, objesit ću ih u spavaću sobu. Susjeda me pitala da joj pomognem odabrati nešto slično jer su joj se moja ogledala toliko svidjela da želi isto kod sebe.