Neki satovi me sjećaju na moju mladost, neki čak i kada sam imao 10 godina, tada sam zapravo dobio prvi sat koji sam nosio, dobio sam ga za poklon za svetu krizmu od svoga kuma. Nekada su satovi bili pojam, tko je ima sat bio je faca i meni je u takvom sjećanju i ostao.
Kada sam dobio svoj prvi sat, tada sam prvi puta čuo za neke marke satova, bio sam dijete i to je bilo unazad 50 godina, tada nije ni bilo puno satova, ja se sada ne sjećam kao dijete koliko sam mogao znati te marke, mogu reći da sam ga dosta dugo nosio taj svoj prvi sat – sve do srednje škole.
Zadnje sjećanje na Doxu kao sat nije tako staro mada ga kasnije više nikad nisam imao, ali moram priznati da kada idem po gradu znam još ponegdje kod starih urara vidjeti neki stari primjerak jer ti su satovi nekada bili jako popularni. Bila bi prava šteta da se više ne prodaje jer ja mislim da je to jedan dosta kvalitetan sat, iznad prosječan, na društvenim mrežama ga ne vidim da ga reklamiraju, ne znam zašto se ti satovi ne reklamiraju, smatram da ih još ima na tržištu, u moje vrijeme je to bio pojam sata i kvalitetan sat.
Ja mislim, u svakom slučaju da su to satovi za ljudi srednjeg staleža i malo bogatijih ljudi, mislim da je to bio jedan jako skupi sat, čisto iz moje procjene ako se nekome kupi poklon ne kupi se loš poklon, gledam da kada bi ja kupio poklon da bi bio bolji poklon, smatram da je i meni moj kum kupio malo bolji poklon.
Danas bi ti satovi bili uglavnom za svih osim onih koji nose Rolexe, za mene je to puno. Meni je ostalo u sjećanju da su svi govorili da je to Doxa pojam za kvalitetu, onda ne vidim razlog zašto ne bi i sada bio.